Keš za reš

Keš za reš

Dovoljno dugo sam žensko da znam da za lepotu ponekad čovek mora da stisne zube, pa i da pretrpi koješta.

Dovoljno dugo poznajem dovoljan broj žena, da znam šta su sve u stanju da podnesu zarad lepote – od osmočasovnog radnog vremena na štiklama od deset santima, preko depilacije prepona toplim voskom, čupanja obrva, anticelulit masaže kojekakvim oklagijama što ostavljaju podlive pa do korseta i steznika od kojih i bukvalno zastaje dah…

Međutim, a i srećom, ne poznajem ni jednu sa spiska onih nesrećnica čije fotografije ovih dana kruže internetom, koje su u salon otišle po malo lepote a izašle unakažene i  s opekotinama trećeg stepena. I šta onda reći..?

Dovoljno dugo nisam ni mlada ni jedra da ne znam da majka priroda ima svoje zakone i da svi, pre ili kasnije, starimo.

Dovoljno dugo sam žena svojih godina, pa znam i to da lepota ne otvara baš sva vrata i da ona koja otvori, često i zatvori. I to brže nego što smo se nadali.

Dovoljno dugo gledam koješta, da znam da nam se ideal lepote promenio. Od nekadašnjih autentičnih lepotica, pretvorile smo se u jedne te iste. Istih usana, istih izvijenih obrva, mačkastih očiju, izveštačene i neprirodne i sve samo ne svoje.

Dovoljno dugo se igram da znam da onaj ko igra isključivo na jednu kartu, i to kartu izgleda, mora da ima ili dobre gene, ili mnogo para. I opasno dobrog hirurga koji, pritom, poseduje urođen osećaj za lepo.

Dovoljno dugo hodam ovom zemljom da mogu da kažem da sam se svega nagledala. I prirodnih lepotica, toliko nesigurnih u sebe da i od izloga okreću glavu. I prirodno iskompleksiranih majki koje svojim ništa manje iskompleksiranim kćerkama za punoletstvo poklanjaju silikonske grudi ili usne. I botoksiranih dvadesetogodišnjakinja. I vremešnih žena koje bi da se takmiče sa sopstvenim kćerima. Žena koje od sebe prave vic koji se dugo i naširoko prepričava.

Dovoljno dugo sam s nekim da znam da lepota ne znači ništa i da se me nečije lepo lice može zadržati dan ili dva, ali ne i za ceo život. Da će nas vreme kad tad načeti i da je bolje da se što pre priviknemo jedni na druge ovakve kakvi jesmo.

Dovoljno sam se nagledala i jednih i drugih da mogu da potpišem da lep čovek nije nužno i dobar, ali da nam dobar nikada neće biti ružan.

Dovoljno puta sam u svom životu bivala srećna da znam da ni jedna od tih sreća nikada nije imala veze s tim kako sam izgledala. Dovoljno puta sam bivala i nesrećna, a da opet izgled ili to što imam na sebi – nije bilo ni u poslednjem planu tih mojih nesrećnih kadrova.

Dovoljno puta sam bila i u prilici da na samoj sebi primetim prve (druge, treće i svake sledeće) znake starenja, da znam da bih – da sam svaki put kada sam videla novu sedu ili novu boru, izgubila samo pet minuta svog života – do sada umrla bar nekoliko puta.

Dovoljno puta sam ustuknula pred brojem svećica na sopstvenoj torti da znam da se čovek (a naročito žena) ne podmlađuje kubicima hijalurona, već onim što ubrizgava iznutra. Kad baš želim da se podmladim, ja pustim muziku koju sam slušala na pragu dvadesetih. Ili uzmem plazmu i mleko. Navučem leviske. Ili naprosto pogledam svoju decu, koja tu, pred mojim očima odrastaju i postaju ljudi.

Dovoljno dugo se rvem sa sopstvenim strahovima da mi je pomisao da bi ih nekakav estetski zahvat dugoročno rešio, u najmanju ruku, smešna. Dovoljno dugo živim sa sopstvenim strahovima da znam i to da mi, na kraju, ne mogu ništa.

Dovoljno dugo se šminkam da znam da malo pudera i boje, u posebnim prilikama stvarno čine čuda. Čuda koje, za razliku od ožiljaka koje su ove žene zaradile, uveče možeš da skineš vlažnom maramicom.

Dovoljno dugo učim da znam da se neka znanja ipak ne stiču na dvodnevnom seminaru.

Dovoljno toga ne znam da znam da se preko noći ne postaje stručnjak ni za šta, a kamoli za rukovanje laserom na živom, ljudskom tkivu. Naročito ne u vremenu u kome svi možemo sve ali niko ne ume ništa.

Dovoljno puta sam bila svedok dobrih namera i loših ishoda, nekih obrva koje su otišle malo ukrivo, noktiju koji su se gnojili nakon nadogradnje, kose spržene jednim potezom – da bih se tek tako prepustila bilo kome.

Dovoljno dugo radim s ljudima da ne padam na priče i ne verujem svemu što vidim na slikama.

Dovoljno toga rešavam, ili barem pokušavam da rešim, da znam da u životu nema lakih rešenja i da, između ostalog, nema tog tretmana koji će te za nedelju dana podmladiti deset godina, a da pritom nije bezbolan ili bezopasan.

Dovoljno dugo se nosim sama sa sobom da znam da nikada neću pristati da me živu spale, fircaju, heftaju, zatežu ili podupiru. I da nema te cene koju sam spremna da platim samo da ugodim ogledalu, prednjoj kameri, sopstvenoj sujeti ili rodbini koja me nije videla godinama.

Dovoljno dugo me vole da znam da to nema nikakve veze s mojim izgledom, jer da je tako, svako ko me je video u šest ujutro – pobegao bi glavom bez obzira, u potrazi za nekim mlađim, lepšim, manje podbulim licem na jastuku.

Uostalom, dovoljno dugo i volim i sebe i druge – da mogu da se zakunem da ljubav ne sme da boli, nikada.
Jer, ako boli –  nije ljubav. A ako nije ljubav – čemu onda..?

Tekst: Daniela Bakić
Photo: Piqsel

Možda će Vam se svideti

Postavi komentar