Sve još miriše na nju

Sve još miriše na nju

Znaš, da se čoveku, nekim slučajem, oduzme sve – sve uspomene koje ima, fotografije, da se dogodi da više ne može ni da vidi, ni da čuje, ni da dodirne nekoga, da zaboravi sve ukuse, sve reči koje je ikada čuo ili izgovorio – mogao bi ceo svoj život samo mirisima opisati. Jer sve počinje i sve se završava, baš tu – u nosu. Nos pamti sve.

Majku. Njenu spavačicu natopljenu mlekom: Njen pazuh. Kremu za lice. Kosu. Jastuk pred spavanje. Pelene koje se kuvaju u velikom sivom loncu na šporetu. Bekutan. Očevu kolonjsku vodu. Košulju koja miriše na Bohor. Duvan među prstima.

Prvi behar. Prve trešnje. Miris ordinacije. Penicilina. Sirupa za kašalj.Sirupa protiv temperature. Miris prvog plišanog mečeta.
Miris šteneta.Trave.Pokipelog mleka. Mekika na plotni. Miris vatre. Špinovanog šećera. Pečenih jabuka. Bundeve. Domaćeg hleba.
Dimljenog sira.Paradajza iz babine bašte. Šumskih jagoda. Sena. Kokošinjca. Starog šifonjera. Naftalina. Imalina. Pepeina. Buđi po ćoškovima. Miris ručno samlevene kafe. Babe iz komšiluka koja je uvek tuknula na dinstano. Kaputa i bundi od astragana. Posteljine za goste. Posteljine za domaće. Mašinskog ulja za singericu. Kreme protiv reume. Miris kamfora.Tamjana. Pelina. Miris nekih retkih trava u koje se sve ređe i ređe razumeš.

Miris povratka kući. Auspuha. Stubišta. Majčinog ormara.Laka za kosu. Previše laka za kosu.  Svoje sobe. Zavesa. Parfema nanetog u ogromnim količinama. Tete s dugom crvenom kosom koja ti uvek kaže kako si porasla. Pijace nedeljom. Tezgi sa sirom i kajmakom. Mirisa koji te zapahne na ulazu u vrtić. Nešto između supe i kompota. Miris patofni na čičak. Čaja od šipka.

Bolničke sobe. I opet penicilina. Miris mentoklara kojim ti mažu nausnice. Kozjeg loja koji ti privijaju na prsa. Da prodišeš. Posle miris šne nokli. Praznih kofera. Mora ujutro. Joda, kasnije saznaješ. Ribe na roštilju. Ribe na sto načina. Lavande. Hotelskih soba. Oznojenih poljakinja. Miris karoserije. Spržene lamele. Benzina. Sendviča za usput. Punih kofera. Peškira koji mirišu na more. Kože koja miriše na koperton.

Novih udžbenika.Novih cipela. Sale za fizičko. Košarkaške lopte. Kozlića. Strunjače. Trikoa koji te steže. Svlačionice. Miris velikog odmora. Školske užine. Šperploče s opštetehničkog. Učionice za hemiju. Ruku posle brisanja table.

Miris grada pred kišu. Miris mokrih odela. Ponovo vatre. Ponovo pečenih jabuka. Dunja. Žičare dok se propinje i leluja. Šume. Smole. Borova. Železničke stanice u Poriječanima. Dedinog mantila neodređene boje. Prve figarom spržene kose. Prve cigarete. Piva. Ozbiljnog alkohola koji izbija iz nekih neozbiljnih ljudi. Ulice posle kiše. Lipe. Podruma u koji te šalju po turšiju. Kiselog zadaha starosti. Bolesti. Upaljenih desni. Gangrene. Smrti i onoga neposredno pred smrt. Duše u nosu. Voštanih sveća. I nanovo tamjana.

Miris starih knjiga. Novih početaka. I taj, baš njegov miris, koji bi osetila na kilometar. Odnekud si mi poznata, kaže. Kao da se oduvek znamo… Miris bioskopa. Punog autobusa. Devojačke sobe. Momačkog stana. Hormona. Indijsih štapića. Peciva s vanilom. Pečenog kestenja. Kuvanog vina. Prve zajedničke nove godine. Pomorandžine kore na radijatoru. Prvog zagorelog ručka. Muške kupke koju bi krišom mirisala u radnjama svaki put kada osetiš kako ti nedostaje. Ruža iz bidermajera. Miris čekaonica. Aerodroma. Ordinacija. Belih mantila. Bolnice. Bebe. I tvoje spavaćice koja miriše na mleko.

Eto, ja se svega sećam, a ti..?

 

Tekst: Daniela Bakić
Photo: Piqsels

Možda će Vam se svideti

Postavi komentar