Zauvar

Zauvar

Skoro napisa jedna na tviteru kako su joj se izbeglice popele na vrh glave. Kako zbog njih, takvih, eto ne može da nađe posao. Ni kuću da skući. Fasadu da udari, na more da ode… Ma ni da se uda. Kako živi u selu dok se oni baškare po gradovima. Letuju. Zimuju. Reče i kako sad nema ništa jer je godinama, od svoje ušteđevine hranila dođoše. Izbeglice.

Svakakvog se šljama nakotilo, dopisa neko ispod. Došli divlji, oterali pitome… Lako je njima, sve im je država dala, primali pomoć od umprofora, račune nisu plaćali, u škole se upisivali, zapošljavali ih preko reda… Čitam, šta ću… Ne piše mi na čelu odakle sam. Ne zna ona da ja znam…kako je…sve to.

A znam, nažalost. I kako je kad te s petnaest godina utovare u vojni teretni avion, i kako se godinama posle tog leta i dalje pomalo osećaš kao teret. Kad ti kažu da ćeš se brzo vratiti, da “ovo neće dugo, nedelju dana, najviše“. Kad poneseš knjige jer je  Popara rek’o da će da pita fiziku u ponedeljak.

Ne zna ona da znam kako izgleda kad se nedelja dana protegne pa potraje dvadeset osam godina. I kako je kad se nikad više ne vratiš kući. I kad ti nedostaje sve – ulica, soba, roditelji, mali crveni dvokasetaš, Roxette poster na zidu, tvoj sto, pa čak i nesrećni Popara.

Ne znaš, dušo moja. I ne dao ti dragi Bog da ikada saznaš – kako je kad ostaviš sve i odeš. Kako je kad spadneš na tuđe jasle. Inače, niko od tih ljudi nije želeo da ode. Niko nije planirao da bude “raseljeno lice“. Sve što se imalo, gubilo se  preko noći. Poslovi, prijatelji, porodice, kuće, automobili, ljudi, navike, dijalekti – sve ono za šta si mislio da te čini čovekom, ljudskim bićem – nestajalo je. Životi su nam amputirani bez anestezije. I niko nije pitao – jel’ boli…?

A boli. Kad postaneš broj u evidenciji nekakvog komesarijata. Od Crvenog krsta zadužiš sunđer debljine zbirke zadataka iz matematike i jedno ameriken ćebe, ono vojno, sivo. Ne znaš kako je kad poneseš iz kuće samo ono što se na tebi zatekne. Pa posle nosiš sve tuđe. I preveliko. I premalo. Nikad potaman. Kako je kad nemaš ni svoje ni svoga. Kad hramlješ kroz taj život i na zdravu nogu. I kad si tako nekako – ničiji.

Ne znaš kako je vući taj stid, taj prišiveni rodoslov svud za sobom, da si “odonud“, da ne pripadaš nigde. Tamo odakle si došao, više ne možeš da se vratiš, a ovde – ovde si tuđ i stran i sebi i drugome.

Ne znaš kako je doći u neki nepoznat grad. Ući u nečiju kuću, nepozvan. Osetiti taj pogled na sebi, to “nije ni ovde sjajno“…“jeste l’ išta uspeli da spasite“…“i šta ćete sad da radite“…?

Ne znaš kako je čekati poruke radio amatera. Da čuješ da li su živi, oni koji su ostali, tamo. Da li te pozdravljaju. Treba li im šta…jel’ ko ranjen..? Imate li struje…?  Ne znaš kako je dobiti pismo preko Crvenog krsta ili Adre. Jedno u dva meseca. “Dobro smo, ne brini, čuvaj se i budi dobra. Uči, nemoj da popustiš u školi… “

Ne znaš koliko je teško stati u taj red. Za konzervu nekakvog mesnog nareska i džak brašna, kilo suvog graška, jedan perući sapun. Krevet u kolektivnom smeštaju. Ne znaš kako je kad te pitaju “a šta ti rade mama i tata“, a ti ne znaš šta da kažeš. Ne znaš kako je kad ti tetka dolazi na roditeljski. Kad te tetka sprema za maturu… Ne znaš kako je kad imaš petnaest godina i nemaš želja. Ne znaš kako je kad na zadnjoj strani sveske crtaš sopstvenu kuću, da je ne zaboraviš. Nemoj mi o tome kako nisi uspela – jer su te neki drugi u tome sprečili. Nemoj, bona. Nemoj meni.

Ja nemam svoj rodni grad više, onako kako sam ga imala nekad. Ja nemam ni slike kad sam bila mala. Nisam stigla da ponesem ništa. Nemam uspomene. Nemam omiljenu igračku. Moja deca nikada nisu bila u kući u kojoj im je majka rođena. Moja su deca upoznala samo jednu maminu drugaricu iz osnovne škole. Jednu jedinu, Minju. Petnaest godina mog života je izbrisano gumicom. I ne samo mog. Svačijeg.

Inače, nikada nikome nisam ništa uzela. Nikada nisam dobila peticu zato što sam bila izbeglica. Nisam upala na budžet. Plaćala sam sve svoje škole. Od države nisam iskala. Ni ključeve od stana, ni posao, ništa. Udala sam se za Bosanca, dakle nisam ti ni u muževe dirala. Ovom mom, u miraz sam donela nešto knjiga i, u kutiji od cipela – kiflice s orasima. Imali smo četiri šolje za kafu, jednu žutu šerpu i tanjire. Dva plitka, dva duboka. Viljušku je dragi maznuo iz menze. Čuvam je i dan danas.

Falila nam je jedna noga od stola. Poturili smo nekakve cigle. Pokrili stolnjakom da se ne vidi. Vozili smo renoa, četvorku. Vrata od suvozača su se otvarala svaki put kad bismo skrenuli ulevo. Kuvao je na najblažoj uzbrdici. Moje prvo dete je spavalo na kauču. Kolica i krevetac smo dobili tek kasnije, od moje Marjane.

U životu sam radila sve. Trčala s jednog posla na drugi. Prodavala ogrlice od pečene gline. Pravila kolače po narudžbi. Izigravala sekretarice i kafe kuvarice. Devedesete nam  nisu ostavljale baš previše izbora.

Osim boje očiju i sklonosti ka reumi, nasledila, do dana današnjeg, nisam ništa. Ako nisam mogla da dam, nisam ni uzimala. Svoje običaje sam zadržala za sebe, nisam ih nametala nikome. Od mene nijedan pitomi nije podivljao. Pokušala sam da se, kako se to stručno kaže, asimilujem. Naučila sam da pravim gibanicu. Da igram Moravac. Zavolela sam Šumadiju, onako zaistinski.

Stisne mi se nešto kad slušam Crvenu jabuku, onu staru, s Ričlom. Stisne mi se i kad čujem EKV. Teško mi kad idem iz Sarajeva. Teško mi i kad odlazim iz Beograda. Duša me boli kad vidim humke. Ne čitam imena, samo gledam datume, one godine između. Uvek ih je premalo. Žao mi svake majke. I naše. I njihove. Suza oko ne bira.

I dan danas, ne volim da odlazim od kuće. Kad krenemo na more, ja nosim sve. Plašim se da opet ne zanemam. Teško se rastajem od stvari, samo skupljam i sabiram, svakakve tranje, odsvakuda. Zatrebaće, govorim. Daćemo nekom. Zauvar je. Pusti.. Ne bacam ni hranu. Zaledim. Razdelim po komšiluku. Svaki svoj posao sam našla sama. Kuću smo kućili – godinama. Tanjir po tanjir, šolju po šolju. Baš kao i ti, baš kao i svi ljudi koje poznajem. I zato se ne primam na priču da smo drugačiji i različiti. Od iste smo sorte, samo su neki od nas sišli s voza pre ostalih  i napisali na tarabi “moje“.

Zato te molim – nemoj nas deliti. Nema nas i vas. Nikada nije ni bilo. Bilo je samo onih koji pomažu i oni kojima je pomoć potrebna. Dobrih i loših. I ovde i tamo i svuda. Zato mi nije bitno ko si, odakle si, da li dolaziš ili se vraćaš. Ne pitam kojem se Bogu moliš, da li pišeš s leva na desno, na kom jeziku sanjaš. Ne zanima me geografija, iscrtane granice, pedigrei. Prva ga nemam. Pod kožom sam paor, slučajno zastao baš tu. Ne zanima me da li je neko rođeni Beograđanin, ili rođeni Sarajlija, ili rođeni Štagod. Sve dok je rođeni Čovek. Meni dosta. A zauvar je.

 

Tekst: Daniela Bakić
Photo: Piqsels

 

 

 

 

Možda će Vam se svideti

1 Komentar

  • Mina 21.08.2020 02:09

    Dopalo mi se… Sve je kako je napisano, istinito… A nisam „dođoš“ i ne zanima me da li neko jeste ili nije. Samo da l je dobar čovek!

Postavi komentar