Teško mi je ovih dana da saberem dva i dva. Teško mi je da svarim sve emocije koje kruže unaokolo, da absorbujem vesti, odvojim loše od dobrih. Teško mi je da artikulišem sve što mislim, još teže da izgovorim, ne ide. Da priznam da smo zeznuli stvar, da iz najvažnije stvari na svetu nismo dobili ni prelaznu ocenu, da smo…
Ćutanje je zlato. Ispeci pa reci. Pametniji popušta. Tri put meri, jednom seci… – tako su nas nekako sve redom učili. Pa smo tako i ćutali. Ćuti – da ne čuje zlo. Ćuti – da ne probudiš oca. Ćuti – čuće te komšiluk. Ćuti – nek’ nije gore. Ćuti – to ti je stariji brat. Zar se s majkom tako…
Nikad ne spominjem niti pišem o tom dijelu života. Zametnula sam sjećanja negdje u tamne hodnike podsvijesti. Nemam ni jednu njenu sliku od 2. do 6. mjeseca provedenih u bolnici. Negdje sam čuvala zadnju koju nisam izbrisala. Badnja noć, ona i ja pored bora zagrljene u hodniku bolnice čekamo Božić. Mrak, tišina i bor koji svijetli. Ledena ljepota i nesrazmjer…
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovek, i on nije ono što bi htio biti, već…
Svaki čovek mora da ima neko mesto kome se vraća. Mesto koje zove starom kućom. Onom u kojoj odavno niko ne živi i koja čak nužno i ne mora biti njegova. Ali je na mestu koje zove svojim. Najsvojijim. I to mesto mora biti dovoljno daleko da se do njega putuje. I put mora biti taman toliki da se oćuti,…
