Prešla dara meru

Prešla dara meru

Napisa mi skoro izvesna Dara kako mi je pisanije vrlo tanko i plitko, rečenice kao za spomenar iz petog osnovne, te da je sve to skupa podseća na još jednu neuspelu promociju. Mog lika i dela, jelte.

I tu ti se ja dobro zamislih. Gde sam, šta sam, ko sam i “đe gonim“. Pa krenuh redom. Prvo, daleko od toga da mislim da sam najbolja u onome što radim. Još dalje od toga da imam potrebu da se dokazujem. Drugo, oni koji me poznaju, znaju da mi nije u prirodi da se hvalim a još manje promovišem. Treće, imam četrdeset i tri godine, od kojih dvadeset i dve ozbiljnog staža u najtiražnijem časopisu za žene. Moja kolumna je jedna od dugovečnijih u regionu. Najpoznatija izdavačka kuća u zemlji izdala je dve moje knjige. Iza mene su stotine i stotine napisanih priča. I to su, da izvine Dara, činjenice.

No, mnogo važnije od činjenica je to što tamo negde, postoje meni bliski ljudi koji vole to što pišem, ljudi kojima sam beskrajno zahvalna za svaku pročitanu reč i bez kojih moje pisanje ne bi imalo ikakvog smisla. Kad već nabrajam, da ne zaboravim da pomenem i to da tamo, kod kuće, imam i ona moja dva pelcera koja kažu “ma samo piši, mama“. Na kraju, imam i Njega koji će sa svih svojih metar i devedeset, stati u odbranu svakog mog slova, bez da ga prethodno pročita. U to ime, sigurna sam da me jedna kritika neće ubiti, još manje sprečiti da nastavim da pišem – pa svidelo se to nekom ili ne. Ali ne radi se o tome. Ja sam ovde potpuno i apsolutno nebitna.

Mnogo je bitnija ta naša potreba da kritikujemo druge, po svaku cenu i u svakoj prilici, da unizimo i omalovažimo, svuda i na svakom mestu. Da je kritikovanje, kojim slučajem, olimpijska disciplina, sigurna sam da bismo vrlo često osvajali medalje. Jer, naš čovek, iznad svega voli da kritikuje. Sve i svakoga. Kada pogledam koliko “pametnih“,“sposobnih“ i “naDarenih“ ima među nama, prosto se pitam kako smo završili baš tu gde jesmo. Jer, majka mu stara, svi znamo sve i svi bi mi to bolje i drugačije – od onog drugog.

Svi bi mi, pod kapom nebeskom, bili i bolji selektori i golmani i fudbaleri i lekari i profesori i kuvari i domaćice i arhitekte i poljoprivrednici i muzičari i glumci i sve.

U redu. Izvoli. Obuj kopačke, treniraj tri puta dnevno, trči po kiši, snegu, na plus četrdeset i minus deset, grej klupu, kreni od Ž lige, skupljaj dresove, radi sklekove, driblaj tu loptu odavde do Kovina, stigni do Mančester Junajteda –  pa onda da pričamo.

Upiši medicinu, guli tu stolicu šest godina, uči anatomiju, histologiju, embriologiju, biohemiju, reci nam ponešto o patološkoj fiziologiji, toksikologiji, seckaj malo one leševe na praktičnoj nastavi, navikni se na formaldehid, pobačene fetuse, savladaj se da ne padneš u nesvest svaki put kad vidiš krv, kad sve to završiš, leči, dan i noć, i mlado i staro, i svoje i tuđe, gledaj kako ti umiru pred očima – pa onda da pričamo.

Ili ako nećeš to, budi profesor, nastavnik, al’ pravi – uči i sebe i druge dok si živ, prenesi svo svoje znanje, bez trunke sujete, nekoj tuđoj deci. Piši knjige, brani disertacije, naučne radove, bori se da te pre pedesete prime u redovan nastavnički kadar, opravdavaj izostanke, budi drugi roditelj, često i jedini, jer ih kod kuće ne čeka bogzna ko,  kad odeš u tu nesrećnu penziju, daji časove osnovcima za petsto dinara, da bi savladali više od jednog jezika, objasni nekom tamo srednjoškolcu brzinu kvantne svetlosti i crne rupe, pomozi mu da prođe na prijemnom, na kraju krajeva – nauči nekog da čita i piše – pa onda da pričamo.

Ako baš i nemaš sklonosti ka prirodnim ili bilo kojim drugim naukama – a ti budi kuvar. Al’ ne odma’. Prvo moljakaj da te prime da pereš tanjire i ljuštiš krompir. Krišom gledaj šta drugi, iskusniji od tebe, rade. Dok deterdžent ne počne na uši da ti izlazi. Pa onda kreni da dinstaš, blanširaš, flambiraš i kombinuješ ukuse. Otvori svoj restoran, ponudi gastronomski doživljaj kakav ovaj svet nije video, okači po koju Mišlenovu zvezdicu – pa onda da pričamo.

Ili naprosto – brini o kući. O deci, porodici. Gledaj da imaju i oprano i skuvano, gledaj da ih vaspitaš, da sutra budu dobri, čestiti ljudi. Gledaj da ni od čeg napraviš nešto, uštediš za knjige, nove čizme, kaput, letovanje. Pitaj ih kako je bilo u školi, je li im se kogod možda upisao u taj nesrećni spomenar, pomozi im da napišu sastave, kako su proveli raspust, osoba kojoj se naviše dive i tako to, vodaj po lekarima, skidaj temperature, brini gde su, šta su i s kim su – pa onda da pričamo.

Ako ti baš i nije do dece – a ti brini o nekoj stočici. Ovce, krave, koze, šta god. Ustani svakog jutra u šest – jer stoka riče, muče, bleji – valja je nahraniti. Počisti za njom, napoj, timari, budi uz nju kad se teli, jari, jagnji. Zasadi štagod u tu zemlju, okopavaj, plevi, štiti od plamenjače, mraza, suše i grada – pa posle da pričamo.

Ali ne. To je teško. To iziskuje određen napor, trud. Mnogo je lakše reći – ti ne znaš, ne umeš, glup si, ovo ti ništa ne valja, okači ti to mačku o rep. Da ironija bude veća, najlakše kritikuju oni koji sami nisu uradili ništa. Iz nekih svojih pobuda, frustracija, straha čega sve ne…  Nije ni važno, na kraju krajeva. Ali boli. Ne mene. Boli one koji tek počinju. One kojima je svaka podrška, svako tapšanje po ramenu, svako “bravo, možeš ti to“, “samo tako nastavi“ – golemo k’o kuća.

Zato vas, draga Daro, molim da budite pažljiviji kada kritikujete. Ako baš morate, a jasno je da morate, jer je jače od vas – a onda to učinite barem malo nežnije, obzirnije. Nikada ne znate ko je s druge strane, a samopouzdanje je krhka stvarčica. Lako se lomi. Ne rugajte se. Naročito ne onima koji tek počinju i čija su krila nežna poput maslačka. Ne nazivajte njihove rečenice plitkim ni tankim, ne podsmevajte se njihovom trudu. Uostalom, nisu oni krivi što ste vi tako gorki i pre vremena – prokisli. I što ste ono najlepše u sebi, zaboravili baš u onom spomenaru iz petog osnovne.

 

Tekst, tanko i plitko napisala i još gore ispromovisala: Daniela Bakić
Photo: Piqsels

 

 

 

Možda će Vam se svideti

7 Komentara

  • Verica 05.10.2020 05:01

    Ja volim kako pises i radujem se svakom novom tekstu. Zapravo trosim (citam) tvoje teksove skrto, kao nekad deca cokoladu. Bas me briga za Daru. Dara who?!

  • Zel 19.10.2020 11:59

    I ja volim Duda style 😉 čitam,uživam……
    I, kako ono kažu – uspeh se ne oprašta 😉 ovde,kod nas,pogotovo……

  • Jelena 21.10.2020 10:53

    Prvi put sam vase reci procitala pre par meseci u tekstu koji ste posvetili osobi koja Vam je bila bliska, a koja je igrom slucaja i meni bila isto tako bliska i draga…a koja vise nije medju nama. Danas sam ponovo naletela na jedan Vas tekst a onda sam pronasla i ostale i iskreno sam uzivala u svakoj procitanoj reci…Hvala!

    • duda 22.10.2020 14:14

      Hvala Vama, draga Jelena..!

  • Ivanka 21.10.2022 13:24

    Oobzavam Dudu;)

    • Ivanka 21.10.2022 13:25

      Obožavam Dudu 🙂

  • Mirjana 05.11.2022 15:24

    Drada Dudo

    Vec godinama vas pratim na Lepota i zdravlje a i ovde. Cesto u nocnoj smeni se nasmejem vasem tekstu, cesto se zacudim koliko nasa generacija slicno razmislja. Hvala vam na razumu i smehu.

    Postovanje Mirjana

Postavi komentar