Otvoreno pismo zatvorenom čoveku

Otvoreno pismo zatvorenom čoveku

Dragi čoveče,

tebi koji svoju borbu za opstanak vodiš udobno ušuškan u svom domu, i s daljinskim u jednoj a mobilnim u drugoj ruci, tebi koji i dalje bistriš teorije zavere, zakonske akte i uredbe, i koji se pozivaš na ljudska prava, na dečija prava, na prava kućnih ljubimaca, prava na javno okupljanje. tebi koji bi, da se ti pitaš, sve uradio drugačije, i naravno bolje, imam da poručim samo jedno:

Opsada Lenjingrada je trajala 872 dana. Pretvoreno u sate, 20 928. Najduža opsada do tada poznata svetskoj istoriji.  Osam stotina hiljada ljudi je pomrlo. S početka rata, a nakon nestanka zaliha brašna hleb se pravio od ječma kojim su se do tada hranili konji. Supa od mačjih creva služila je kao zamena za mleko. Glad je bila tolika da su radnici jeli mast iz tvorničkih strojeva. Vojnici na prvim borbenim redovima dobijali su 500 grama hleba dnevno. Deca i bolesni 125. Nešto kasnije ni toliko.

Bez osnovnih uslova za život, pod bombama, jedni su preživeli zahvaljujući pukom slučaju, drugi, manje srećni, dovijali su se na različite načine. Recimo tako što su pojeli prvog komšiju. Ili rođenu babu. U zavisnosti od toga da li su jeli meso već mrtvog čoveka ili meso čoveka koga su, gladi radi, prethodno lično ubili, Rusi su se delili na trupojede i ljudojede. Ruskinje na one koje se prostituišu za hranu i one koje umiru poštene. Formirani su timovi čija je dužnost bila da uklanjaju leševe s ulica. Hiljade i hiljade dnevno. Kada se sve završilo, porodice koje su ostale u istom sastavu u kome ih je opsada zatekla, mogle se nabrojati na prste. E, to se zove borba za opstanak.

Opsada Sarajeva je trajala 1432 dana. U prevodu 34 368 sati. Gotovo duplo duže od one u Lenjingradu. Više od deset hiljada ljudi je stradalo. Od toga 1601 dete. Decembra devedeset druge, svaki stanovnik opkoljenog Sarajeva imao je na raspolaganju 333 grama hleba ili 174 grama brašna. Glavica luka se na pijaci plaćala venčanim burmama, za jednu penziju mogao si dobiti dva jaja. Već prve ratne zime grad je ostao bez drveća, Sarajevski fratar, fra Ljubo Lucić, zapisao kako je “naselje Hrastovi ostalo bez ijednog hrasta i da ptice više nemaju na što da slete”. Za vreme opsade, samo je smrti bilo u izobilju, a ona prirodna smatrana je luksuzom. I to se zove borba za opstanak.

Sledeći put kada pomisliš kako ne možeš da izdržiš 60 sati u izolaciji, molim te, seti se jednog Lenjingrada i jednog Sarajeva. Pomisli da ipak sediš u svojoj kući. Da imaš struju i vodu. I kablovsku i internet. Da imaš šta da jedeš i čime da se pokriješ. I da nisi na ulici i nije ti hladno. Da ne radiš u bolnici, ni u banci, ni u prodavnici. Da možeš da pozoveš svoju majku kad god poželiš. Sledeći put kada ti padne na pamet kako baš i nemaš o čemu da pričaš sa rođenom ženom, pomisli koliko si srećan što uopšte imaš s kim da progovoriš. U Lenjingradu nisu imali koga ni da pojedu.

 

Tekst: Daniela Bakić

Photo: Piqsels

 

 

Možda će Vam se svideti

Postavi komentar