Asocijalni slučaj

Asocijalni slučaj

U moru etiketa koje je svet u stanju da nam prišije, etiketa introvertne osobe se i ne rangira baš najbolje. Osim, naravno, ako niste Doktor Haus, Šerlok Holms, Dekster Morgan ili kakva druga genijalna holivudska interpretacija života.

One druge, druželjubive, pričljive, glasnije, one sa pet hiljada kontakata u imeniku i uvek spremne za akciju – skloni smo da rangiramo nešto više. Introvertne pak guramo na marginu, kao ćutljive, povučene tipove koji baš i nisu za druženje. A je li to baš tako, da li oni glasniji baš uvek imaju šta da kaži i koliko olako onim drugima pripisujemo tu etiketu “asocijalnog slučaja“..?

Znam neke sjajne introvertne osobe, osobe bez kojih ne bih mogla da zamislim svoj život i mogu da potpišem da im ništa ne fali. Samo ne vole da su u centru pažnje. I ne prija im gužva. I ne osećaju se lepo na žurkama. A inače poseduju izuzetne ljudske kvalitete, sve dok ih ne odvučete na podijum za igru.

Inače, granicu između jednih i drugih nije lako povući. Jer se ne radi o nekakvom stereotipu koji je lako prepoznati. Niti su ekstroverti neke društvene životinje čiji je život baš uvek reklama za Koka Kolu, niti su introverti psihopate koje sede u ćošku na maturskoj večeri i srču svoj sokić na slamčicu.

Zato, pre nego što sledeći put onog kolegu koji svoju pauzu za ručak provodi sam na klupi zagledan u neku tačku na horizontu, a posle posla ide pravo kući, olako nazovete mutavim, samoživim čudakom, setite se sledećeg:

Niko vas nikada neće saslušati kao vaš introvertni prijatelj. Niko neće toliko obratiti pažnju na detalje koje iznosite, posvetiti vam se u potpunosti i odmeriti svaku reč pre nego što vas posavetuje. I niko neće umeti da čuva tajnu kao on. Možete mu reći apsolutno sve. I možete biti sigurni da će vaše tajne poneti u grob.

Možda će vam se ponekad učiniti kako su samodovoljni i kako im prosto ne treba niko, što naravno nije tačno. I njima su potrebni ljudi, samo daleko ređe nego vama. Suviše cene svoju slobodu da bi je tek tako delili s drugima.

Ne ljutite se na njih kada vam kažu da im se nigde ne ide. Kuća je njihovo prirodno stanište. Izlasci i gužva ih zaista zamaraju. Radije bi ostali na kauču, s dobrom knjigom i šoljom kafe. To je njihov način punjenja baterija. Nakon toga, moći će da izađu među svet i ponašaju se sasvim normalno.

Introvertni prijatelji možda ne govore previše, ali zato će primetiti svaku promenu na vama – novu frizuru, ruž za usne i spanać između zuba.

Inače, to su osobe koje čvrsto veruju u moć znanja. Nema boljeg mesta za njih od biblioteka i čitaonica. Mir, tišina i knjige…? Savršeno! I ne, nemojte ih nazivati štreberima, oni su samo do kraja posvećeni onome što ih zanima. Zbog toga ne odustaju olako od svojih ciljeva. I nemojte se začuditi kada među njima nađete neke vrlo uspešne ljude. Bićete iznenađeni šta će vam sve ispričati kada se sretnete na obeležavanju dvadeset godina mature. I biće vam žao što ste ih nekada smatrali luzerima.

Iako s njima nikada nećete ćaskati onako kako to činite s ekstrovertnim prijateljima, i oni itekako imaju šta da kažu. Samo ne vole da gube vreme na gluposti. Nikad ih nećete čuti da pričaju o vremenskoj prognozi i ceni paradajza na pijaci. To je naprosto tako.

Oni samo žele da žive svoje tihe živote u ovom bučnom svetu. Sigurna sam da i dalje vode dnevnik, ili svoje emocije na neki drugi način stavljaju na papir. Sigurna sam da ponekad idu sami u bioskop. I da, kad ćute, zapravo vode živ razgovor sa samim sobom.

Sledeći put kada poželite da ih izvučete iz separea i odvedete pravo na onaj podijum za igru, jer je upravo počela vaša najdraža pesma – nemojte. Pustite ih da svoje igre odigraju tiho, cupkajući nogama ispod stola. I imaćete prijatelje za ceo život. I duže.

Tekst: Daniela Bakić
Photo: Piqsels

 

 

 

 

 

 

 

Možda će Vam se svideti

Postavi komentar