Birjani

Birjani

Baš ti zavidim, rekla je Donka, dok smo zatvarale smenu. I ne samo ja, nego i sve one tamo – dodala je i pokazala rukom na šalter koji nas je delio od četiri usahle blagajnice. Isprva sam pomislila da će reći da dobro izgledam za svoje godine, da imam lepu kosu ili prosto istrtljati jednu od onih gluposti koje žene inače izgovaraju kada žele da se dodvore jedna drugoj, ali mi je bilo jasno da izgledam tačno onako kako izgledaju žene u četrdeset i petoj, a nakon godina i godina blajhanja, ni moja kosa nije delovala mladoliko.

I kako je to, upitala je. Kako je šta? Pa to, kad ti je muž kuvar? A to… Mi izgibosmo u kuhinji, a ti uvek dođeš na gotovo. Nemoj mi reći da sam ide i u nabavku..? Ide, promrmljala sam. Prava si srećnica, znaš…? Šta bih ja dala da me jedan jedini put dočeka ručak na stolu…? Uzdahnula sam i nastavila da okrećem metalni brojčanik na sefu. Dvadesetsedam ulevo, osam udesno pa onda opet devedeset šest ulevo.

Dvadesetsedmi avgust devedeset i šeste. Dan kad smo se upoznali, dan kada sama stala pred kiosk s pljeskavicama i rekla ‘’molim vas jednu gurmansku s lukom’’ – predstavljao je moju kombinaciju za sef. Ne zato što je to bio najlepši dan u mom životu, već što sam smatrala da je datum rođenja suviše jednostavan. Jednom sam pokušala da otvorim sef s Donkinim datumom rođenja. I otvorio se.

Donka nije važila za najbistriju blagajnicu koju smo imali u ekspozituri, ali kako je došla preko veze, nismo je mnogo ni stiskali. Uglavnom je pakovala novčanice u buntove od po sto ili unosila naloge, koje bih ja potom proveravala. Kada je bila jako skoncentrisana na ono što radi, grešila bi tek na svakom desetom. Par puta sam joj skrenula pažnju, ali Donka se nije mnogo uzrujavala. Dva dana bi sve bilo kako treba, a onda ponovo po starom. Na kraju sam odustala od pokušaja da od Donke napravim ozbiljnu blagajnicu. Pogrešne naloge za prenos unosila sam umesto nje, a da ona o tome naravno nije imala pojma. Tako mi je bilo lakše.

Ja ću danas da punim paprike, rekla je dok smo slagali hiljadarke u sef. Ovi moji se bune, al’ šta ću. Kažu svake nedelje – paprike. Rekla sam im – ako vam se ne sviđa, eno vam restoran pa jedite. Ja bolje od paprika ne mogu. Umesto da budu zahvalni što uopšte išta spremim, oni još fantaziraju. Borko jede samo fil, papriku skloni sa strane, onda ja pojedem i to, žao mi da se baci. Zato i jesam ovolika. Da se ne baci ovo, da se ne baci ono… A šta ti danas imaš za ručak…? Ja..? Ne znam. Mene moj svakog dana iznenadi. Blago ti se tebi, ponovila je Donka i uzdahnula.

Nisam je mnogo slagala. Ja stvarno nikada ne znam šta će me sačekati kod kuće. Ako je dobre volje, možda nešto i srknemo kašikom. Ako nije – verovatno ću ponovo dobiti one lepinje koje peče u tiganju a onda ih premaže kupovnim namazom of leblebija. Nikad mi nije priznao da je namaz kupovni, ali ja znam – jednom sam pronašla ambalažu u kanti za đubre. Morao bi biti spretniji u tom svom skrivanju.

I tako, sešćemo za sto. Kako ti se čini, upitaće. Ja ću reći kako sam tortilje mogla da kupim i u pekari, a on će uvređeno odgovoriti kako to nisu tek tamo neke tortilje iz pekare, već indijski hleb naan. Naan, ponoviće rastežući ono A duže nego što je neophodno. I onda ćemo se gledati preko stola I guliti svako svoje nepce na prepečene ivice naana. On će me za svaki slučaj još jednom priupitati kako mi se dopada, a ja ću, u znak podrške podići palac nagore. Pre nego što obrok privedemo kraju, upitaće me jesam li možda za još jedan naan, a ja ću rukom preći preko stomaka i reći – hvala, ne mogu, puna sam. Onda će mi potanko opisati kako je pripremio namaz od leblebija a ja ću se praviti da ne vidim ambalažu u kanti za đubre. I to će biti naš zajednički ručak.

Šta znam, možda bi Donka na mom mestu bila stvarno srećna pored jednog takvog ali ja zaista ne mogu. Ne mogu jer Saša nije nikakav kuvar. Nikad nije ni bio. I zapravo nikada nije mnogo odmakao od obrtanja pljeskavica na Slaviji. Svejedno je želeo da otvori svoj restoran, godinama. Ali ti nemaš školu za to, govorila sam mu. Šta će mi, odgovarao bi. U školi te ionako ničemu ne nauče. Sve je stvar prakse, milice. Bilo mi je punih devetnaest i obožavala kad bi me zvao milice. Danas bih ga zatukla keramičkim tiganjem na spavanju zbog toga.

Bože, kad samo pomislim koliko sam ga volela… Ne… to nije bilo voljenje… to je bilo obožavanje zemlje po kojoj hoda, vazduha koji diše, volela sam čak i hranu koja je počinjala prvim slovom njegovog imena. Jednom sam se zarekla da ću nedelju dana jesti isključivo stvari koje počinju na S. Nakon dva dana sam shvatila da nemam baš nekog izbora. Sarma, slanina, sutlijaš i to je to. Za sladoled nismo imali para. Nije me bilo briga. Ljubav je oduvek tražila žrtve i ja sam joj ih predano i do kraja prinosila – onako kako je čovek u stanju kad nema još ni dvadeset. Tada sam stvarno verovala u njega. Gde mi je bila pamet…?!

Devedeset devete, tačno pred bombardovanje je dao otkaz. Ja sam iznad toga, milice, rekao je. Ja zaslužujem više. Ti zaslužuješ više. Sklonio sam neku lovu sa strane, ne brini, dodao je tek da me ohrabri. Te večeri smo jeli smoki i gledali CNN. Zasuli su nas par dana kasnije.

S bombama, nestalo je i to malo love sa strane. Ja sam pronašla posao u kiosku. Minimalac, ali redovan. Od nečeg smo morali živeti, na kraju krajeva. Obećao mi je da će i on potražiti posao. Našao ga je, u piceriji na bulevaru, i ostao bez njega nakon samo petnaest dana. Ja sam iznad toga, milice. Žabari nemaju pojma o klopi. Samo vrte jedno te isto. Pica s ovim, pica s onim… Ja… ja ću da pravim hranu kakvu svet nikada pre nije okusio. Imaćemo naš restoran, baš naš. Ja ću da kuvam a ti ćeš da brineš o gostima, ti… ti umeš to s ljudima… Nisam ga čula. Stomak mi je zavijao.

Od tada je prošlo pet godina. U međuvremenu sam prestala da radim u kiosku i zaposlila se u banci. U ono vreme to je još bio pristojan posao, nekako smo gurali s jednom platom. Saša je radio, s vremena na vreme, u nekim restorančićima, ali nigde se ne bi zadržao duže od mesec dva. Taman kad bih se ponadala da ćemo konačno uspeti da stanemo na noge, on bi se vratio kući pokunjen. Nije to za mene, milice, pravdao bi se još s vrata. U početku sam ga hrabrila, govorila kako su sve gazde iste, kako će naći bolji posao, posao na kome će ga ceniti… A onda sam, vremenom i sama prestala da verujem u to, pa nisam govorila ništa. Samo ‘’smislićemo nešto’’.

Nakon deset godina povremenih i privremenih poslića, moj muž je konačno shvatio da ne želi da radi za drugoga i da takav talenat, uostalom, ne može da se plati. Da smo u nekoj drugoj zemlji, Francuskoj ili Nemačkoj, pa i nekako, ali ovde – u Srbiji – samo bi lud pristao da radi za šaku riže. Ja nisam radila baš za šaku riže, ali je bilo dana kada smo jeli klot pirinač sa začinima od kojih je smrdela cela zgrada. On ga je zvao Birjani. Ja ga nisam nikako zvala ali je bilo jasno da nam se ukusi razilaze.

Nekako baš u vreme kada sam pomišljala da dignem ruke od svega, svečano je izjavio da se više nema šta čekati i da konačno otvaramo restoran. Naš. Indijski. Ali ovde nema indijaca, primetila sam. Još bolje, milice, onda mogu da pravim šta god poželim. Niko neće imati pojma šta jede. Složila sam se da to donekle i ima nekog smisla. A od kojih para, upitala sam. Kako od kojih, pa ti ćeš valjda uzeti kredit, hoćeš li…?

I tako, podigla sam kredit. Trideset hiljada evra na petnaest godina. Od ovog smo mogli kupiti stan, rekla sam kad sam mu pružila kovertu s uredno složenim novčanicama. Ili bar pola stana, ispravila sam se. Biće stanova, milice. Biće i para. Posmatraj ovo kao investiciju. Ulaganje u budućnost. Našu budućnost. Kad otvorimo restoran, ovih trideset će začas postati šezdeset, a gde je šezdeset, tu je i devedeset. Gde je devedeset, tu je i…šta, milice, šta…? Stan, odgvorila sam i nevoljno mu predala koverat. Tako je, staaaan, ponovio je. Razbićemo s ovim, znaš..? Biće pun pogodak. Još ako nas bog pogleda pa nam uleti neka dobra recenzija na Trip advajzoru, ima da plivamo u parama, milice. Pazi šta sam ti rekao. Saša ima nos za te stvari, a Sašin nos nikad ne greši.

Prvih mesec dana je prošlo katastrofalno. Gosti su se mogli nabrojati na prste. Par slučajno zalutalih kineza, koji su uzeli basmati pirinač kuvan na pari, a onda tražili kineske štapiće koje nismo imali, onda jedan amerikanac koji je odbio da plati jer je na jelo čekao četrdeset i pet minuta i nešto malo ovih naših lokalaca, koji bi pola sata sumnjičavo studirali jelovnik, a onda poručili kafu i kiselu. Tek smo počeli, govorio je Saša, a svaki početak je težak. Treba vremena da se ljudi naviknu.

To s navikavanjem ljudi je išlo malo teže. Drugog meseca nešto malo bolje ali ni blizu onog čemu smo se nadali. Trećeg ponovo nikako. Sašin nos je ipak pogrešio. Govorila sam mu da se okane ćorava posla i s indijske pređe na neku normalniju kuhinju. Na nešto što svet stvarno jede. Sad…? Sad sve da ostavim, sve ono o čemu sam celog života sanjao, skakao bi i teatralno mlatarao rukama. Daj mi još dva meseca i videćeš. Čuo sam da neka indijska reprezentacija muva po Beogradu.
Jedna dobra recenzija na Advajzoru i na konju smo, milice. Samo jedna dobra recenzija.

Umesto recenzije, uletela mu je fitosanitarna inspekcija. Nakon što ih je dobro nahranio, uzeli su mu bris iz nosa i otišli. Nakon dva dana, stigao mu je, sanitarni izveštaj na kom je pisalo da su mu nađene stafilokoke, nalog o zatvaranju lokala dok se ne otklone uzročnici i mandatna kazna od pet hiljada dinara. Naš ukupni mesečni pazar iznosio je dvadesetčetirihiljadedevetstopedeset dinara.

Dešava se, rekao je. U svakom poslu postoji rizik. Ali ja nisam spremna toliko da rizikujem… Ti, da si prava žena, ti bi verovala u mene, rekao je s gnušanjem, uzeo jastuk i otišao da spava u dnevnu. I tako, ja sam kao svaka prava žena nastavila da plaćalam rate za kredit i mandatne kazne koje su se nizale. Još samo ovaj mesec, milice, još samo ovaj mesec – ponavljao je iz dana u dan.

Kada ni nakon godinu dana stvar nije zaživela, a na Trip Advajzoru naš restoran ocenili kao mesto za izbegavanje, zbog odvratne hrane i loše usluge, nevoljno je stavio katanac i raspustio ono malo jadnika ne isplativši im ni dinara. Ostali smo u dugovima i s opremom koju smo prodavali u bescenje.

Kad sam se požalila kako nemamo od čega da platimo struju, pogledao me je i rekao da se nije nadao da ću ikada postati žena koja brine ovozemaljske brige. Ja sam oduvek mislio da si ti iznad toga, milice. Ali moraš da nađeš posao, neki normalan posao, rekla sam. Naći ću. Obećavam. Samo mi treba malo vremena. Da predahnem. Uostalom, nisi samo ti radila. I ja sam.

I tako, taj njegov predah još uvek traje. Jedno vreme sam ga pitala šta čeka i kada misli da nađe posao. Sutra, govorio bi. Jedno vreme sam i ja pokušavala da mu pronađem posao, ali bi on uvek vešto izbegavao odlaske na razgovor. Nakon što me je par puta obrukao pred ljudima koji su bili spremni dobro da zalegnu i da nam pomognu, rekla sam – nikad više. On je nastavio da kuva svoje indijske bućkuriše i da poziva naše prijatelje na večere. Dolaze, ako baš nemaju kud. Uglavnom nađu neki dobar izgovor i otkažu u zadnji čas. On kaže da je to zbog Kovida, da se ljudi više ne druže kao nekada i da je ovaj svet otišao bestraga.

Ponekad mi ne bude dobro dok ga gledam kako iz vitrine vadi servis za s pozlaćenim rubom koji mi je majka poklonila za svadbu i postavlja sto – ne bi li zasenio sve prisutne, a onda ti isti prisutni krišom pljuju zalogaje u salvetu, jer, po običaju, preteruje sa začinima. Ne bude mi dobro ni svaki put kada započne priču o svom (ne našem, svom) restoranu za koji ova malograđanska sredina nije imala sluha. Ili kad kaže kako je on, eto, pljunuo tries’ hiljada evra na zakup i opremu. On. Stafilokoke ne pominje. Ne pominjem ni ja. Samo ćutim i džaram viljuškom po onom pirinču. Sramota me da pljunem pa gutam, šta ću.
Valjda sam iznad toga, otkud znam.

 

Tekst: Daniela Bakić
Photo: Piqsels

 

Možda će Vam se svideti

Postavi komentar