Jedno od moje dvoje dece me svako malo upita da li ćemo ići na more. Ne znam, kažem. Nadam se da hoćemo. Stvarno se nadam. I stvarno ne znam. Ali, da ostavimo more po strani, zbilja – kako izlazite na kraj s decom ovih dana..? Nije lako. Mi, odrasli, vremenom naučimo da se nosimo s tim da život ne ispadne…
Malo je šta čoveka u stanju da zaustavi kao strah. I ono čuveno – šta ako… Šta ako me sutra pita istoriju? Šta ako mi se ceo razred bude smejao..? Nemoj tuda, možda ima zmija. Ne diraj kuče, ko zna čije je. Nemoj da kažeš tati za jedinicu. Ne guraj ruku kroz rešetke, ugrišće te. Pređi na trotoar. Ne naginji…
Dragi čoveče, tebi koji svoju borbu za opstanak vodiš udobno ušuškan u svom domu, i s daljinskim u jednoj a mobilnim u drugoj ruci, tebi koji i dalje bistriš teorije zavere, zakonske akte i uredbe, i koji se pozivaš na ljudska prava, na dečija prava, na prava kućnih ljubimaca, prava na javno okupljanje. tebi koji bi, da se ti pitaš,…
Dragi natprosečni čoveče ove zemlje, Pišem ti ovo otvoreno pismo, jer se u poslednje vreme osećam pomalo loše zbog tebe. Ja, dabome, znam da si ti jako pametan. I nadaren. I bolji od svih nas zajedno. Ali muči me to što se za pedeset godina, još uvek nisi ostvario. Ah, da, okolnosti ti nikada nisu išle na ruku. Ni kompleksi…
Mama, hoćeš nešto da mi učiniš, upitala sam je. Obrisala je ruke o kecelju i pogledala me. Nije još bila penzija, rekla je. Ne trebaju mi pare, mama. Hoću uštipke da mi napraviš. Sad. Odma’. Al’ da budu kao bakini. Molim te. Rečeno – učinjeno. Za kratko vreme, kuća je mirisala na kvasac i detinjstvo. Zlatni uštipci praćakali su se…