Jazuk

Zvuk je dolazio izdaleka. Dalek, nerazgovjetan, šuštav poput loše stanice na radiju. Nestajao bi i vraćao se – pomiješan sa škripom kočnica, hukom sirene, vjetra, pasjeg laveža, dječijeg plača, uzdaha nekog nepoznatog starca na samrti.

Potom su došli glasovi. Duboki, usporeni poput ploče na trideset i tri obrtaja – razlijegali bi se prije nego što je uspjevala da ih razazna i da im dodjeli lica. Tek poneka riječ, strana i nejasna, izronila bi iz mraka ostavivši je da nagađa i sluti.

Nije dobro, čula je. Krvari, rekli su. Narednih četrdesetosam sati…Kritično… Pjani magarac je prošao kroz crveno… Sve će nas pobit’ ti što misle da umiju vozit’… Nema ni nedelju dana kako su donijeli curu, ma ni oči nije otvorila… Nema ko nije plak’o… Jazuk je, bolan ne bio i kad se čaša razbije a ne ‘naka mladost…

Mozak je radio brzo, ali tijelo nije slušalo. Htjela je da se pomjeri, da ustane, da kaže – živa sam, evo me..! Tu sam…! Koga to niste uspjeli da spasite…? Čujem vas… Sve vas čujem…! Misli su nadolazile brzinom svjetlosti i kao na traci smjenjivale negjde ispod njenog čela. Mirisi. Benzina. Toplih uštipaka. Vatre. Nagorjele kože. Naninih ruku. Sjećanja. Stara peć. Tragovi kočenja na asfaltu. Snijeg koji se topi u olucima. Gluha noć. Bol. Bijelo cveće po obodima. Morka, ugažena zemlja. I smrt.

Nije se plašila smrti. Zamišljala ju je kao beskonačni mir, lagano, gotovo prijatno truljenje u mraku. Smrt je za bila tek dug san, ništa više. Strah je čuvala za kasnije.

Glasovi su se ponovo slili u nejasan šum.
Puls slabi, rekli su. Sestro, povikao je neko. Sestro…! Zovite sestru..!
Ima li koga…?! Doktore, učinite nešto…! Ne da majka tebe nikome…Drugarice, smirite se… Dajte ženi nešto… Sestro, plasirajte kanilu. Izađite svi, molim vas.. Ne da majka… nikom živom… Pobogu, neka neko izvede tu ženu napolje…!

Glasovi su, jedan za drugim, utihnuli. Ponovo je uronila u tišinu kao u veliku meku perinu. A onda je došlo buđenje.

San ju je napustio, iznenada i u nevrijeme. Bila je mrkla noć, noć bez zvukova, bez ičega. Gluho i doboga crno doba. Vražji sat. Oprezno i polako, škiljila je u mrak.  Mora biti da sam umrla, pomislila je ali joj je bol s lijeve strane brzo rekla da griješi.Pokušavala je da se prisjeti, da u svjest prizove posljednje jasno sjećanje, ali bez uspjeha – njezin je um odbijao svaku saradnju poput kakvog tvrdoglavog trogodišnjaka. Misli su putovale sporo, duže nego inače, ostavljajući je da lebdi u košmaru.

Ni ostatak tijela nije slušao. Tupih i usporenih refleksa, mogla je samo da nagađa. Desnom rukom je prešla preko krutog čaršafa. To nije moj krevet, pomislila je. I otkud ova soba, ova blijeda svjetlost…? Zašto ne mogu da pomjerim lijevu ruku i zbog čega me svaka kost boli? Zašto se tako teško prisjećam? I gdje su mi cipele…?

Nije bilo ničega, njene misli su bile poput blijede, krivudave staze u snijegu koja je vodila u nikuda. Nešto je nedostajalo na toj slici.
Nešto se nije slagalo. Nešto krupno, neodređeno, veliko. Nije mogla tačno da odredi šta ni gdje ali ogromna, optužujuća praznina nijemo je zjapila, i što se više upinjala da se prisjeti, to je ona bivala dublja i strašnija.

I najmanji pokret glavom, prizivao je osjećaj mučnine i vrtoglavice nalik onome kad se je, kao djete, predugo vozila na ringišpilu. Strah je prodirao u sve pukotine kao što voda nadire u rupe na koritu broda. Osjetila je kako ponovo tone i kako je neke hladne, tuđe ruke vuku dole, u mulj i mrak. Mahanje rukama nije mnogo pomoglo, naprotiv, činilo je da tone još brže. Zijevala je, ali glasa nije bilo. Ni zraka nije bilo. Samo praznina. Stari crnobijeli nijemi film na platnu kina Kozara. A onda je naišao mir. Iznenadan, lelujav, uspavljujući.

Ponovo je bila u majčinom krilu, u onoj istoj staroj stolici na ljuljanje.
Majčine ruke obavijale su se oko nje poput puzavice.
Kol’ko sam ti pustih puta rekla da paziš preko ulice, a ti ni abera, mahnitaš za onom loptom…
Ali mama, mogla su je kola satrati…
Nek’ sataru, đavo je odnio. Ima l’ ta tvoja lopta mater…?
Nema.
A imaš li ti mater…?
Imam.
Eto, vidiš.
Koljeno je, raspuklo poput nara, tužno zjapilo.
Bilo je zeleno, rekla je i oborila pogled.
Neka je sto puta zeleno, moraš gledat..! Uvijek moraš gledat. Prvo lijevo pa desno. Jesmo tako učili..? .
Jesmo…a hoće l’ proći…?
Proće, kazala je majka i priljubila usne na orošeno čelo.

Blijeda svjetlost petrolejke poigravala se sa sjenkama u prozoru. Spavalo joj se ali je pokušavala da ostane budna, barem još malo. Glave oslonjene na majčina prsa, osluškivala je kako diše, osluškivala otkucaje njenog srca ispod bockavog pulovera boje bijele kafe i molila se nekom svom malom, djetinjem bogu da nikad nikad ne prestanu.
Vatra je pucketala u peći. Sve što je željela, bilo je tu, u tom malenom sobičku, u stolici na ljuljanje ispod koje se nazirao izblijedjeli trag na ćilimu. Misli su joj najednom bile čiste i jasne. Želje ponovo dječije i lijepe. U mraku je posmatrala majčino lice na mjesečini.
Željela je da zauvijek ostane tu, svijena u toplom gnijezdu njezinih ruku.

Otvorila je oči i ponovo je ugledala. Lice joj je bilo ispijeno, sivo, nabrano poput suhe šljive. Savršeno plav, sunčan dan koji se pomaljao iza njenih leđa činio je svaku boru još dubljom, svaku sijedu vlas – sjeđom, no svejedno je bila lijepa. Jer, majke su poput rodne kuće – lijepe čak i kada od njih ne ostane ništa osim nagorjelih zidina i obrisa.

Koliko puta sam ti rekla da paziš preko ulice, upitala je majka i brzo otrla oči.
Pokušala je da se osmjehne. Nije baš išlo.
Jesi l’ gladna…? Jesi, jesi, kako ne’š bit’… Da vidiš šta sam ti donijela, odma’ ćeš mi ozdraviti…
Majka…?
Reci, majkino…?
Zeleno je bilo…za mene.

Tekst: Daniela Bakic
Photo: Piqsels.