Mali milion razloga zbog kojih nikada nećeš uspeti

Mali milion razloga zbog kojih nikada nećeš uspeti

Znam da noću ležiš budna do kasno.
Prevrćeš se po krevetu, zamišljaš, štatijaznam, svašta nešto.
Kuješ planove. Priželjkuješ. Iščekuješ.
Pa misliš kako bi bilo dobro da smršaš tih deset kila do mora.
Ili da napreduješ na poslu.
Pa da se zaljubiš, jako, najjače.
Ili bar zgrabiš pasoš i odeš na kafu u, štatijaznam, Pariz.

Znam da zaokružuješ datume na kalendaru.
I misliš pozitivno.
Zapisuješ afirmacije na stikerima.
Lepiš slike iz vremena kada si bila zgodna na frižider.

Udaću se do tridesete, kažeš.Otputovaću na Bali ove godine.
Uštedeću neke pare. Rodiću dete. Naučiću da sviram.
Napisaću knjigu. Priču.Pesmu. Bilo šta.
I ne znam kad ni gde ni kako ali…uspeću.
Jednog dana.

Zato što sam talentovana.
Zato što imam dobro aspektovan Saturn u sedmoj kući.
Zato što je i moja majka bila uspešna. I tetka. I baba.
I zato što baš želim da napravim nešto veliko, trag neki, kapiraš…?
I to što odlažem neke stvari, to radim svesno, znaš, jer imam plan.
Ne želim da srljam, sve sam smislila.
Al’ ne smem da ti pričam o tome, jer se onda neće ostvariti.

Ne znam kako da ti kažem, ali… za taj tvoj uspeh nije dovoljan talenat.
Ni srećne okolnosti. Ni severni mesečev čvor postavljen u sazvežđe Bika.
Ni Lilit u Ovnu.

Ako nešto dovoljno jako želiš – ostvariće se – jesu ti tako rekli..?
Vidi, ne znam kako to da ti kažem, ali…neće.
Neće.
Jer nije dovoljno samo želeti.
Stvari koje želiš neće se desiti same od sebe.
Čak ni ako jako jako želiš.
Ne zato što te nisu dovoljno voleli kada si bila mala.
Ne zato što nisi grljena svakog dana po, statistički dokazano, četiri puta.
Ni zato što nisu umeli da pohvale tvoje pismene zadatke.

Nikada nećeš uraditi ništa.
Jer igraš protiv sebe.
Jer pucaš u sopstvenu prečku. Jer ne želiš da pristaneš na manje od savršenog.
Jer ideš na sve ili ništa. Jer previše razmišljaš. Jer ne praštaš greške.
Jer imaš nerealna očekivanja. Jer se suviše zadržavaš na detaljima.
Jer započinješ rečenice sa “šta ako“. Jer odugovlačiš. Jer pomeraš rokove.
Jer se plašiš nepoznatog. Jer ti je mozak nabaždaren da registruje samo loše.
Loše u drugima. Loše u tebi. Loše u svemu.

Nikada nećeš uraditi ništa.
Zato što te tvoja ubeđenja tamniče. Zato što sumnjaš u sebe.

I nalaziš izgovore. Zato što letiš nisko, ispod radara. I ne možeš da prihvatiš, a ne znaš ni kako da odustaneš. I nisu ti neprijatelji oni. Neprijatelj si ti.

Svaki put kada pomisliš da si glupa.
I nesposobna. I nepodobna. I nedovoljno lepa. Ili pametna. Dobra. Elokventna. Zgodna.
Šta god.
Svaki put kada odeš umesto da se suprotstaviš. Svaki put kada pomisliš da “pametniji popušta“. Da “tiha voda breg roni“ i slične gluposti. Svaki put kada te ubede da “još nije vreme“.Kada te potapšu po ramenu i kažu ‘’strpljen-spašen’’ i štatijaznam.

Nikada nećeš uspeti.
Zato što biraš sigurnost. Zato što biraš poznata lica. Ulice. Gradove. Jezike.
Nisi jedina. Ako je za utehu, svi to rade.
Onaj večiti student kome su ostala dva ispita do kraja. I onaj što nikako da završi knjigu. I ona što čeka ulogu života, odbacujući sve sitne, sporedne. I ona debela što je na dijeti “od ponedeljka“.

Jer, lakše je igrati po već utvrđenim pravilima. Ići utabanim stazama. Pratiti šablon.
Od A do Be. Od Be do Ce. Vektorski. Pravolinijski. Sigurna u svoje male poraze.
Sigurna u svoj strah i loš splet okolnosti. Bez imalo vere u sebe.

Uspećeš jedino da ne uspeš.

Tekst: D. Bakic

Možda će Vam se svideti

Postavi komentar