Rudi

Rudi

Dolaze svakog dana u isto vreme. Tačno u dva i po. Ona, on i troje dece, kao Daltoni, jedno drugom do uveta. Dve devojčice i dečak. Dečak je najmlađi. Vidi se da su gurali do sina. Sinčine, slutim već.  Muškarac ima suviše ozbiljno lice za svojih trideset i kusur. Hoda ispred svih, gega se sporo, poput gusana. Usput nešto prebira po džepovima skupog Speedo šorca. Stomak ide ispred njega. Pogledom merka zgodno mesto na plaži. Čini se da ni jedno nije dovoljno dobro. Neko vreme se okreće oko sebe, gleda gore uz strminu, pa zatim u sunce. Mršti se, nije mu pravo. Sva dobra mesta su, biće, zauzeta.

Ona stoji tik iza njega. Torbe u rukama, suncobran pod miškom. Ne progovara. Ne spušta stvari. Čeka da on kaže “di će“. Decu, koja se svako malo veru o nju, otresa kao muve. Evo tu, progovara On  proročki i rukom pokazuje na metar i po kamene ploče uz more. Tu ćemo. Tu ćemo, ponavlja ona i spušta teške, kabaste torbe od pruća. On seda na zidić, podalje od nje i posmatra more.

Ćutke, deca joj prilaze jedno po jedno. Ona svlači s njih robu. Deca su čista, sve do jednog, što dosta govori o njoj. O njenim danima, tamo daleko, negde na kopnu. Nakon što im poskida kao sneg bele potkošulje, stavlja im mišiće na ruke, svakom po dva. Potom ih maže po leđima i prsima, kremom za sunčanje. S devojčicama je gruba, onako kako samo majke umeju da budu, kad im ženska deca nisu po volji. Smiri se, stani, ne mrdaj se, prosuće mi se, govori naizmenično jednoj pa drugoj, ne dižući pogled. Otire o njihova leđa ono malo kreme s prstiju i ćuška ih od sebe. A lice, kaže starija…? Šta će vam lice, velike ste. Srednja i ne pita, već poslušno kreće za sestrom u vodu.

S malim, grimasa nestaje. Oči poprimaju boju, usta najednom postaju za broj veća, glas tiši, skoro umirujući. Daj da te mama namaže, čujem je kako govori. Polako prelazi dlanovima preko mršavih plećki. On se vrpolji, hteo bi što pre u vodu. Sestre su već tamo, prskaju se, skiče. On skakuće s noge na nogu, nestrpljiv je, ali ona ne popušta. Pažljivo prelazi rukama preko svakog delića njegove kože. Sad lice, kaže. Moramo i lice. Da mi ne izgoriš. Dobro ga namaži, čuješ, dobacuje On sa zidića. Jesam, jesam, odgovara ona nekako krotko. Oćeš ga ti povest’ u more, pita. Taman da složin robu. On nevoljno ustaje sa zidića, uzima malog u naručje i gazi u plićak. Mali ga čvrsto steže, onako kako se svi očevi i inače stežu, kada ulaziš u more.

Ona seda postrance i skida sa sebe previše puta opranu haljinu koja je nekada bila plava. Možda čak i zelena. Ima široka, skoro pa muška ramena. Na mestu gde ženama inače rastu grudi, njoj je ništa. Stomak joj je ravan i gotovo dečački, bez struka i bez ijedne krivine da nagovesti bilo šta. Ustaje. Noge, dve ravne jake linije, pružaju se od struka, sve do zemlje. Stopala su joj ravna, velika i koščata, a koža na tabanima gruba i zapuštena. Belo, anemično telo posuto je mladežima.

Kosu ne pušta jer joj je tako lakše. U licu nije ružna. Ali nije ni lepa. Jednostavno, nije ništa. Samo je gruba, stroga i savladana godinama. Da je kojim slučajem muškarac – bila bi lepuškasta, ali se, sva je prilika, dobri bog u poslednjem trenutku predomislio i rekao – pa dobro, neka ipak bude žensko. I tako je i ostala, ni tamo ni ovamo.

U vodu ne ulazi. Dok on uči malog da pliva, ona sedi ispod zidića i po ko zna koji put, preslaže jednu te istu robu. Rukama gladi potkošulje i šorceve i ravna krajeve peškira koje vetar zavrne usput. Ima lice žene koja uvek o nečemu brine i koju taj strašni grč nikada ne napušta. Mogu da je zamislim, tamo na kopnu, kod kuće, kako ustaje pre svih, sprema gomilu prženica za doručak, ispraća muža, on na vratima potura obraz da ga poljubi, usput mu otresa nevidljivo trunje s ramena. Kada on zamakne, ona sklanja tanjire sa stola, uključuje jednu mašinu, drugu, treću, u podne pije kafu sa svekrvom, pričaju o tome šta je koja kuvala, pere šoljice čim ova ode, skida veš sa žice i ponovo gladi, gladi, gladi do beskonačno… Mogu da zamislim taj njen “pod konac“ život u kome se tačno zna – ko, kad, šta i kome. Život koji poput prave linije, nikad ne krivuda, ni desno ni levo, život u kome se leže u deset, ustaje u šest, i ruča u tri. Bez pogovora. Bez izuzetka. Život u kome se ljubi u usta samo za nove godine i rođendane.

Rudi prekida moje misli. Rudiiii…! – viče ženski glas odnekud. Podižem glavu u pokušaju da sklopim sliku i ton. Vidim Rudija, dugodlakog zlatnog retrivera  kako trči duž plaže, vukući za sobom poduži lanac. Isplaženog jezika i razigranog pogleda,  Rudi ne mari mnogo za punačku ženu koja se, za njim, sapliće niz skale. Rudi, staniiii…! – ori se. Badava. Rudi se, poput kamikaze, zaleće u more, i pliva – pravo prema Daltonima. Deca skiče. Mali se krije iza oca. Pas…mater… – dopire iz vode.

Ona ustaje i poput kopca se obrušava na sirotog psa. Iš, iš, izlazi van…! Maše rukama tako da mi se čini da će joj svi mladeži pootpadati. Oprostite, govori žena i pritrčava sva zadihana. Oprostite, molim vas, samo sam stala na sekundicu i on mi se otrže,  odeeee… Rudi,  okreće se ka njemu s uzdignutim kažiprstom, loš pas, govori.  Rudi spušta uši i poslušno izlazi iz vode. Oprostite, ispričavam se, žao mi je, žao mi je zaista…. Sklonićemo se, evo… idemo odmah, ponavlja žena i kreće posramljeno niz plažu vukući psa za sobom.
U jednom trenutku, Rudi zastaje i otresa se posred previše puta oprane plave, a možda i zelene haljine.

 

Tekst: Daniela Bakić
Photo: Piqsels

 

Možda će Vam se svideti

Postavi komentar