Zazubice

Zazubice

Što ne skide tu belu majicu, rakla bi. Ima tamo dronja kod dede u šifonjeru, navuci nešto, šta bilo… Ko još čisti višnje u beloj majici..?!
Ja.
Isflekaćeš se.
Neću.
Hoćeš. Još nije bilo da se nisi isflekala.
Dobro, baba, znam…
Sve ti znaš, samo ne daš ništa da ti se kaže. Kol’ko si stavila šećera na to..?
Kilo.
Kilo…?! Praviš slatko s kilo šećera..!?
Kriza, baba…
Kakva crna kriza, nije šećer sto dukata, znam ja…
Šalim se, baba, pravim samo malo – da skinemo zazubice.
Bolje da skineš tu majicu… I što mi goriš struju za kilo slatkog…?!
Ne plaćaš ti… više.
Skrati jezik, ne plaćam ja, al’ k’o da plaćam. Duša me moja boli kad vidim šta radite… I što ne uze onu dublju šerpu, sve ima da ti iskipi tako.
Ne treba. Kuva se na tihoj vatri. Našla sam recept na internetu.
Pa da, na tihoj, po ceo dan, a stujomer samo vrti li vrti… Samo ti slušaj internet… Šta ćeš s ostalim…?
Kojim ostalim..?
Višnjama, pobogu! Eno se sirota sva savila od roda.
Nema ostalih, baba. To je što je. Nema ko da bere.
Nema ko…? A deca…?
Ne dam im da se penju na merdevine, pašće.
Pa neka padnu, deca su. Ako sam mogla ja u svojih osamdeset i kusur…
Znamo kako se to završilo, baba. Dvaput si kuk lomila.
Ako sam, i treći put bi’ da nisam umrla! Mora čovek nekad i da se žrtvuje za nešto. A ne k’o vi.. Samo da vam je sve na dohvat ruke… Da se slučajno ne umorite, ne oznojite, da vas sunce ne oprlji… mnogo ste mi nešto fini svi postali…Znam sve… Gledam te juče, ležiš ceo dan, ne ispuštaš taj kompjuter iz ruku…
Baba, radila sam.
Šta si radila..?
Radila…posao. Znaš, neki imamo i posao.
Kakav ti je to posao kad može iz kreveta da se radi..?
Umni, baba. Umni posao.
A šta, baba nije bila umna pa je kopala ceo život…?
Nisam to rekla…
Rekla si, rekla… Nego, nema veze. Vidim, zasadili ste paradajz.
Ma to ćale malo…
Pa jes’… taman tako – malo. I on, samo da skine zazubice. A ona zemlja što je kamion doter’o, šta će vam…?
Kupili, pet kubika, da malo oplemenimo baštu.
Što, šta je staroj falilo..?
Nije se dugo sadilo ništa, baba.
Pa da… pustili da korov nikne… Ja sam sadila svake godine. I paradajz, i papriku, i luk, i krompir, i šargarepu, i celer i peršun i…
Joj, baba, znam sve to…
Ne znaš ništa. Da nešto znaš, ne bi davala ‘nolke pare za kilo krompira. Znam ja sve. Juče si išla u prodavnicu po krompir. Ko još na selu kupuje krompir u prodavnici…? Mrzelo te da posadiš dve vrste..?
Nije me mrzelo, nisam imala kad, baba.
Pa jeste, nema se kad od ležanja. Ona mlađa ti ne ispušta telefon iz ruku.
Tako je to danas, baba…
Što ne oplevi bašticu, šta bi joj falilo…?! Vidim, pustila i ona nokte…
Danas svi puštaju nokte… Uostalom, šesnaest joj je godina…
Već..?! Ima toliko…?
Ima, baba.
A starija..?
Saće dvadeset i tri u julu.
A ti..?
Šta ja…? Ja napunila četr’espetu, znaš valjda.
Znam, znam… nego sam davno prestala da brojim. Bogami ćeš se isflekati, eto, tačno k’o da gledam…
Mani me, baba…
Dobro, dobro, samo ti po svom… Al’ višnju da oberete, jesi čula…? I da je orežete, eno je sva izdžigljala… Neće ni drvo da rađa ako mu se ne posvetiš, znaš. Vi računate, zasadiš jednom i završio si posao… Ne može to tako… Mora i da se oreže i da se okreči i da se okopa koji put i da se zaliva, pa da se kalemi… a ne samo – dođeš jednom u mesec dana, obereš kol’ko možeš da dohvatiš i nalevo krug. I voće traži pažnju. Sve traži pažnju. I ona travčica pred kućom, a ne višnja onolika…
Dobro, baba…
Nije dobro! Ti to samo da skineš babu s dnevnog reda, znam ja. I nemoj mnogo dugo da kuvaš to slatko, jesi čula? Večeras višnje pospi šećerom, neka prenoće tako, da puste sok, pa sutra kuvaj. I nemoj da mešaš ništa, ima džem da ti se napravi. Skidaj onu penicu usput. I čim vidiš da je počelo da ti se zadržava na varjači, skidaj sa šporeta. Ako ga prekuvaš, ima da ti se ušećeri… Eto, znala sam..! Jesam ti lepo rekla..?!
Šta..?
Pa da ćeš se uflekati..! Pogledaj majicu..!
Ajoj…
Jojkaj ti sad koliko voliš… da si me poslušala…
Šta ću sad…? Čime se skida ovo..?
Ne znam, bogami… ne zna baba ništa… pitaj taj tvoj internet… imate one vaše skupe veniše i arijele i sve živo imate… Ja kad sam bila mlađa, mi smo kuvali sapun, sami. Nema te fleke koju taj nije skidao. Jednom sam uzela da rendam cveklu, a znaš kako se cvekla teško skida…
Baba, bre…! Što si takva..? Veniš ovo neće izvući.
Znam.
Znam i ja, zato te i pitam..!
Prvo da mi obećaš da ćeš da obereš celu višnju!
Obraću, govori…!
Uzmeš lavor, sipaš malo praška za veš, tople vode i jednu kesicu limuntusa i potopiš.
Limuntusa, veliš..?
Limuntusa. Što…?
‘Nako. Fala, baba.
Nema na čemu. I drugi put.

Tekst: Daniela Bakić
Photo: Piqsels

 

 

Možda će Vam se svideti

Postavi komentar